Tag archive

mama

Tata, a nije moj i mama, a nije njegova

in MY BLOG

Jedne večeri, kao uvek do tada, gledali smo neke stare slike, pričali svako o svom detinjstvu i sećali se šta je bilo zajedničko sedamdesetih i osamdesetih nama ovde, Srbijancima i njima tamo, u Hrvatskoj. Gde smo sve išli na more, koje sladolede jeli, pevali pesme iz starih reklama…, sve su bile iste ili slične.
Te večeri izvadio je jedan presavijeni papir i krenuo da čita… Papir iz devedeset i neke vrlo rane godine, kada je On bio već ovde, a Njegov tata, Davor Predović, u Karlovcu, mestu meni poznatom kao tački na putu od Beograda do Oštrog kraj Kraljevice gde sam sa školom letovala nekoliko godina pre nego se zaratilo…
Pismo tate svom sinu od jedva osamnaest. Pismo tate koji je ostao “tamo”, sinu koji je došao sa majkom “ovde”. Pismo tate koga je On video poslednji put u ranu jesen 1991. godine, kada je s “one strane” došao na “ovu”… Gledala sam stare fotografije sa Njim. Davor Predović imao je istu frizuru kao i moj tata, nosio je iste zvoncare kao i moj, to je tih godina bilo moderno. Bio je sin partijske funkcionerke, pionir koji je išao Titu na rođendan i služio u Titovoj Gardi, pomalo razmažen, ali sam ga često zamišljala kao potpuno opuštenog frajera, sa jednom rukom u džepu i cigaretom u ustima… Onako kako danas vidim Njega. I često se obraćam njegovoj velikoj fotografiji koja visi na zidu u našoj kući, govoreći kako mi je žao što nije sada tu, da drmnemo ja jedan Pelinkovac, a on onaj neki Badelov konjak na primer. Nekako mi je, neobjašnjivo – jer ga nisam nikada upoznala, uvek nedostajao da ćaskam sa njim, kao što ponekad, iako na potpuno drugi način, ćaskam sa njegovim mlađim sinom.

Jednog dana, a tek nekoliko dana nakon što mi je, posle poslovnog sastanka namignuo u liftu i opčinio me svojom potpuno, ponekad i sirovom, prirodnošću, Davorov mlađi sin javio mi je telefonom da se vraća sa puta, ide kući, prolazeći kroz kraj gde moji roditelji imaju vikendicu. Kao iz topa, potpuno spontano, kao što sam sa njim sve uvek spontano i radila, predložila sam da svrati do mojih pod izgovorom da je došao po izvorsku vodu, u prolazu. Stigao je preko sela Ba, preko Ravne Gore, kružeći bez GPS-a,…ali je stigao. Mama je sedela ispod vinove loze ispred kuće. Nije joj trebalo mnogo da shvati da je “kolega” nešto više od kolege. Kao što je opčinio mene nekoliko dana pre, tako je moja mama, nakon njegovog odlaska, uzela telefon da mi javi da me “ovaj što je došao po vodu sigurno voli” i da je mnogo bolji od “tog Bosanca” i da ona navija za njega, sina onog, u prethodnoj priči pomenutog, Davora Predovića.

*******

Davor Predović nestao je jedne godine, tih devedesetih koje su nas uništile u kodu, skočivši u jednu od karlovačkih reka da se rashladi. Bio je 2. avgust. Nisam stigla da ga upoznam , ali i dalje na neobjašnjiv način čak i meni, koja ga nisam nikada upoznala, nedostaje.
I danas, na dan kada je zauvek otišao, ostajem ovde, u sobi, dan posle svog rođendana da pričam sa njim. Pored njega stoji Ljilja Tatomirović, ona koja je navijala za njegovog sina, a koja je otišla 2. aprila, pre tačno 4 meseca.

 

 

Gledaju me oboje s poluosmehom na licu. Natočim čašu Pelinkovca, nasmejem se oboma i kažem “Hvala vam.”… Odem na groblje, zapalim dve sveće, zapalim dve cigarete. Imam razloga… Razlog je trag koji su ostavili na naše živote, a koji zaboli kao svež ožiljak svakog drugog avgusta ili svakog drugog u mesecu. Svejedno je – ovde ili tamo.svece

SHORT STORY OF SOME OVERCOME FEARS (KRATKA PRIČA O NEKIM POBEĐENIM STRAHOVIMA)

in MY BLOG
English:
SHORT STORY OF SOME OVERCOME FEARS
I was maybe six or seven years old when, one evening, two of us went for a walk from our building in 6 A. Glisica Street  along Nemanjina Street to Kneza Miloša Street … and we were walking to the park near the building of the former federal Ministry of Internal Affairs. It was winter. Then I still liked the winter. It was snowing heavily. We were talking about everything, because we have always talked about everything, ever since I can remember. Openly, directly, without beating around the bush. She taught me some very practical things, for example, no empty talk.
That evening we reached the park near the “Mostar”, with a plan to walk down Sarajevska Street and come back home. At the very beginning of the park, a rather small fir tree could barely handle the weight of snow. “Look at this poor fir tree. If I were you, I would help it.” I walked up, crawled under the tree, shook it with all my strength. All the snow fell down on me, and the fir tree rose, joyful and alive. I yelled at my mom when I brushed the snow off, but even today, years later, I know that she taught me to help even when it perhaps does not pay off. There have been many fir trees so far. I do not regret it. I will be taken out of the snow some day.
She taught me to take care of animals, too. She also wanted me to split chocolate in three parts, for dad, her and me, being afraid that I will become selfish as each only child does.
She taught me to fight my own fears. Being afraid of a dandelion, I could not touch it … because, it seemed as if it attacked me from everywhere, and as someone told me, “snake milk ” leaked from its stem. She would pick it and without being sorry, blow it at me with a smile.
Hence, there are few things that I fear, even though I am not brave.
Well, that is it for what you asked me what was on me  … This is my overcome fear … and my mom’s message that she loves me. Not to forget it, by chance. 🙂
maslacak realSrpski:
KRATKA PRIČA O NEKIM POBEĐENIM STRAHOVIMA
Imala sam možda šest ili sedam godina kada smo, jedne večeri, od naše zgrade u A. Glišića 6 nas dve otišle uz Nemanjinu do Kneza Miloša da prošetamo… i šetale smo sve do parka kod tadašnjeg Saveznog SUP-a. Bila je zima. Tada sam zimu još volela. Padao je pravi sneg. Pričale smo o svemu, jer smo uvek, od kako znam za sebe, pričale o svemu. Otvoreno, pravo u centar, bez okolišanja. Učila me je nekim vrlo praktičnim stvarima, na primerima, bez praznih priča.
Te večeri došle smo do parka kod “Mostara”, sa planom da se spustimo do Sarajevske i vratimo se, u krug, kući. Na samom početku parka jedna omanja jelka jedva je nosila težinu snega. “Vidi ovu jadnu jelku. Ja da sam na tvom mestu, ja bih joj pomogla.” Prišla sam, zavukla se ispod jelke, protresla je svom snagom. Sav sneg pao je na mene, a jelka se, kao vesela i potpuno živa, pridigla. Vikala sam na mamu dok sam otresala sneg sa sebe, ali i danas, godinama kasnije, znam da me je ona naučila da pomažem i kada mi se to, možda, i ne isplati. Mnogo je jelki bilo do sada. I neka je. I mene će neko jednog dana izvaditi iz snega.
Ona me je naučila i da vodim računa o životinjama. Ona je tražila i da delim svaku čokoladu na tri dela, za tatu, nju i mene, plašeći se da ne postanem sebična kao što su, kažu, svi jedinci.
Ona me je učila da se borim protiv sopstvenih strahova. Plašeći se maslačka, nisam smela da ga dodirnem… jer, kao da me je napadao sa svih strana, a iz stabljike mu je curilo, neko mi je rekao, “zmijsko mleko”. Ona bi ga ubrala i bez pardona, uz smeh, dunula u mene.
Zato se danas malo čega plašim, iako nisam hrabra.
Eto, to je to za šta ste me pitali šta je na meni… To je moj pobeđeni strah… i mamina poruka da me voli. Da, slučajno, ne zaboravim. 🙂
Go to Top