Tag archive

tanja tatomirovic



Tanja`s Thrive Global Pages


Original Magazine: CEO INTERVJU

“Od mnoštva informacija više ne znamo šta je dobro a šta loše, šta je istina a šta laž. Danas svako može da produkuje vesti, što je dobro sa stanovišta slobode, ali istovremeno dovodi do prezasićenja.”

“Učenje i neodustajanje su tajne uspeha, ali je potrebno i da umete da se snađete u svetu oko sebe. Koliko god da ste veliki stručnjak, ako to ne umete – poješće vas nestručnjaci koji umeju.”



Forbes Communications Council Is an Invitation-Only Community for Executives in Communications, Marketing, and PR.

Belgrade, August 8th 2018 — Tanja Tatomirovic, Communications Lead for CEE Multi-Country region in Microsoft, has been accepted into the Forbes Communications Council, an invitation-only community for executives in communications, marketing, and public relations.
Tanja joins other Forbes Communications Council members, who are hand-selected, to become part of a curated network of successful peers and get access to a variety of exclusive benefits and resources, including the opportunity to submit thought leadership articles and short tips on industry-related topics for publishing on Forbes.com.

Forbes Councils combines an innovative, high-touch approach to community management perfected by the team behind Young Entrepreneur Council (YEC) with the extensive resources and global reach of Forbes. As a result, Forbes Council members get access to the people, benefits and expertise they need to grow their businesses — and a dedicated member concierge who acts as an extension of their own team, providing personalized one-on-one support.

Aside from being exceptionally honored with the invitation to join Forbes Communications Council, above everything I do believe that this is a great opportunity to additionally highlight and enhance PR and Communications role in broader community. Public relations are important in every aspect and these are the relations that our company and whole of Microsoft team in the region and worldwide nurtures and develops with great care,” said Tanja Tatomirović, on the occasion of joining the Forbes Council.

Scott Gerber, founder of Forbes Councils, says, “We are honored to welcome Tanja Tatomirovic into the community. Our mission with Forbes Councils is to curate successful professionals from every industry, creating a vetted, social capital-driven network that helps every member make an even greater impact on the business world.”

To learn more about Forbes Councils, visit forbescouncils.com.



This article is published via Thrive Global portal: Do you have the strenght to play the Game all over again? 


How much death can a man take? How long is my Pacman game going to last and when is Pacman going to win and eat everything that crosses his way?

One of my first memories is the memory of death. I was two years old. I was standing next to a heavy two-and-a-half-meter high wooden gate at the end of the passage and slumped in a corner to watch Gaga being taken away. Gaga was a woman who lived in a part of the old German house where my grandmother and grandfather had moved in after the war. Several young men took her out on a stretcher… put her in the van and drove away. The gate was closed. In her will, Gaga left her part of the house to my grandmother. The walls were painted. Pacman was making a party.

If this is your first memory in life, all the deaths come as the continuation of the game. It bites off a piece by piece…, and you have no idea how many pieces there are in the advanced version of the game called life.

Pacman attacked me when I was just a few years older. My mom had her kidney pulled out. Her seven-year-old child stood next to her silently. Pacman bit another piece of me.

My mom came home. She was lying in bed for days. Žuća the parrot which we let out of the cage was sitting on her shoulder all day and making her company. Shortly after that, Žuća died because of the stress caused by Dad’s colleague’s unruly children kicking the cage. Pacman had a good meal that day. A part of me was gone.

He was still attacking me … and the game was never reset. The game was double or nothing. I wasn’t adept.

When I was not even 12 years old, my mom’s dad died. I loved him just like my mom. Pacman said: “I am winning, but you can get an extension of the game if you feed your grandfather last.” I agreed to the extra time. I swallowed Pacman and he has been biting me inside since then. I still don’t like the little orange bowl which I sometimes come across in the family home. I have fed my grandfather from it and got the extra time from it.

When I was 16, my dad’s sister died. Pacman said: “I am winning, but you have a challenge if you want to have another life. You’re going to be the last one who cuts your aunt’s hair.” Double or nothing. I was the last who cut my aunt’s hair.

When I was 20, the grandfather, whom I often mention as someone who has been married five times to four women, died. I got the opportunity to skip a level and avoid that Pacman and that is what I did. The grandfather was not my favorite one.

At the same time, Pacman told me over the phone that my elementary school crush was ill with brain cancer … but that by including some other players, he stays in the game.

Twenty years later – I didn’t have a spare life to give it to him.

At the age of 25, I got married for love, young and crazy, which does not necessarily go together because I am now less young but still crazy. When I got divorced at the age of 35, although it would mean a few extra lives as a reward, the big-tooth Pacman came following me everywhere where we used to go shopping, spending our summer vacation, drink coffee … to take a bite out of me every time and reduce the number of lives every time.

In this game I got a plane to fly over the levels … I was flying over them, but a lot of passengers were actually hidden dangers that were taking away the energy.

I have arrived at the Frankfurt airport from Malta and a vicious German Pacman met me at the terminal and said: “Entschuldigen Sie mir bitte, your mom will pass away, it’s just a matter of few hours. “Can I risk anything to skip this level?” I asked. “No, you’ve lost all possibilities …”

My mother died on April 2. At the age of 41, I yelled that I want my mom, but Pacman came and pressed the “mute” button.

That same year, my life partner number 2 appeared, a tough guy from the streets of Germany and Belgrade with soul, decided to move to the next level of the game, sit in a plane, use all backup points and go away from here. It was a one-seat airplane. Pacman was clapping his jaw and approaching me.

The game was now close to the end. The level of life was in the red.

There was some new energy. It cost a lot, I had to clench my teeth and risk and say: “Ok, Tanja, so that Pacman does not eat you now alive, clench your teeth and take all your energy. Bet it all. Life is a gamble. It’s not smart, but you live today and not tomorrow. Maybe tomorrow all the batteries will be wasted and there will be no more games.”

And so it was.

However, the last remaining energy was being wasted faster than ever before by giving dangerous signals that my Pacman, the one from the beginning of the game when people from the undertaker’s company took Gaga away on the verge of victory.

Although having been muted, the game started to beep … Red alert … and the “Do you want to stop and to upgrade the game?” button.

“Yes!” – I pushed a button.

The screen was black.

A few days later, the messages was still there: “Please Be Patient With Us! The End Product Will Be Well Worth The Wait …” with the plane in one corner and Pacman in the other. I chose the plane, paid it with extra energy, and the message will still be there until the plane takes me to where I belong – whether to the place where Pacman is or where he is gone.

And, yes, the game is still beeping. We are in the red … even when we are on the plane.

So Pacman is eating even the last parts of my life, and I am waiting for the game to upgrade… the message “Please Be Patient With Us! The End Product Will Be Well Worth The Wait” is still there. When is the upgrade is going to be complete and how — it is uncertain. You know how it goes with technology … same as with life. You may get only blue screen. Uncertain, until someone wins or turns off the power and says: “Go away, god damn it, I will play without the purpose to win the game. Because I love the game and want to play now! Tomorrow I might not be here, either. I will play until my batteries last.”

In such a game, my opponent is just me. And yours is just you.

Do you have the strength to turn a game?




Koliko jedan čovek može smrti da podnese? Koliko je duga moja Pacman igrica i kada te Pacman pobedi i pojede sve pred sobom?

Jedno od mojih prvih sećanja je sećanje o smrti. Imala sam dve godine. Stajala sam pored teške dvoipometarske drvene kapije kojom se završavao ajnfor i zbijena u ćošak gledala kako odnose Gagu. Gaga je bila žena koja je živela u delu švapske kuće u koju su se posle rata uselili moji baba i deda. Nekoliko mladića iznelo ju je na nosilima… unelo u kombi i odvezlo. Kapija se zatvorila. Gaga je testamentom ostavila svoj deo kuće mojoj babi. Zidovi su okrečeni. Pacman je pravio žurku.
Kada ti je to prvo sećanje u životu, sve smrti ti dođu kao nastavak igrice. Grize jedan po jedan deo…, a pojma nemaš koliko delova ima u toj naprednoj verziji igrice zvane život.
Pacman me je napao kada sam imala samo nekoliko godina više. Mami su izvadili bubreg. Njeno dete od sedam godina stajalo je pored nje bez reči. Pacman mi je gricnuo još deo.
Mama je došla kući. Ležala je danima u krevetu. Papagaj Žuća kog smo puštali iz kaveza po ceo dan je sedeo na njenom ramenu i pravio joj društvo. Nedugo potom Žuća je ginuo od stresa izazvanog šutiranjem kaveza od strane razuzdane dece tatinog kolege. Pacman je dobro večerao tog dana. Deo mene je nestao.

Napadao me je i dalje… a igrica se nikada nije resetovala. Igrali smo na sve ili ništa. Nisam bila spretna.
Kada sam imala manje od 12 umro je mamin tata. Volela sam ga kao i mamu. Pacman je rekao „Pobeđujem, ali možeš da dobiješ produžetak igrice ako nahraniš poslednja dedu.“ Pristala sam na produžetke. Progutala sam Pacmana da bi od tada počeo da me grize iznutra. I dan danas ne volim malu narandžastu činiju koju ponekad sretnem u porodičnoj kući. Iz nje sam hranila dedu i iz nje sam dobila produžetke.

Kada sam imala 16, umrla je tatina sestra. Pacman je rekao „Pobeđujem, ali imaš izazov ako želiš da dobiješ još jedan život. Ti ćeš biti poslednja koja će ošišati tetku.“ Sve ili ništa. Poslednja sam ošišala tetku.

Kada sam imala 20, umro je onaj deda kog često pominjem kao nekog ko se ženio pet puta sa četiri žene. Dobila sam mogućnost da preskočim nivo i izbegnem tog Pacmana i to sam uradila. Deda mi nije bio omiljen.

Istih tih godina Pacman mi je javio telefonom da je moja ljubav iz osnovnoškolskih dana obolela od tumora na mozgu… ali da ulaganjem nekih drugih igrača ostaje u igrici.
Dvadesetak godina kasnije – nisam imala rezervni život da mu ga poklonim.

U mojih 25 udala sam se iz ljubavi, mlada i luda, što nužno ne ide zajedno jer sam danas manje mlada, a opet luda. Kada sam se sa 35 razvela, iako je to značilo nekoliko dodatnih života kao nagradu, došao je veliki debeli zubati Pacman da me prati na svim mestima gde smo kupovali, letovali, pili kafe… da me svaki put gricne i smanji broj života.

U igrici sam dobila avion da preletim nivoe… preletala sam ih, ali su mnogi putnici zapravo bili skrivene opasnosti koje su oduzimale energiju.
Stigla sam do frankfurtskog aerodroma vraćajući se sa Malte i na terminalu me je sačekao neki opaki nemački Pacman koji je rekao „Entschuldigen Sie mir bitte, ostaćete bez mame, radi se o samo nekoliko sati.“ „Mogu li uložiti bilo šta da preskočim nivo?“ pitala sam. „Ne, izgubili ste sve mogućnosti…“
Mama je umrla 2. aprila. Sa 41 godinom života vrištala sam na sav glas da hoću svoju mamu na glas, ali je Pacman prišao i stsinuo „mute“.
Te iste godine, moj životni saputnik broj 2, čvrsti momak sa nemačkog i beogradskog asfalta, ali meke duše, odlučio je da pređe na drugi nivo igrice, sedne u avion, potroši sve rezervne bodove i ode odavde. Bio je avion jednosed. Pacman je kliktao vilicom i bio mi sve bliži.
Igrica se bližila kraju. Nivo života je bio na crvenom.

Pojavila se nova energija. Koštala je mnogo, morala sam da stisnem zube i rizikujem i kažem „Ok, Tanja, da te Pacman ne bi sad pojeo do kraja, stisni zube i uzmi svu energiju. Uloži sve. Život je kocka. Nije pametno, ali živiš danas, a ne sutra. Sutra možda sve baterije pocrkaju i igrice više neće ni biti.“
Tako je i bilo.
No, taj poslednji ostatak energije trošio se brže nego ikada pre dajući opasne signale da je moj Pacman, onaj sa početka igrice kada su ljudi iz Pogrebnog odneli Gagu, na domak pobede.
Iako na “mute”, igrica je počela da pišti… Crvena upozorenja… i dugme „Do you want to stop and to upgrade the game?“
„Yes!“ – stisnula sam dugme.
Ekran se zacrneo.
Nekoliko dana kasnije poruka i dalje vrti „Please Be Patient With Us! The End Product Will Be Well Worth The Wait…“ sa avionom u jednom uglu i Pacmanom u drugom. Izabrala sam avion, platila ga dodatnom energijom, a poruka će se vrteti dok avion ne stigne da me odveze ili doveze gde pripadam – da li tamo gde je Pacman ili gde ga više nema.
I, da, igrica i dalje pišti. Na crvenom smo… čak i kada smo u avionu.

Tako Pacman jede i poslednje delove mog života, a ja čekam da se igrica upgradeuje… poruka „Please Be Patient With Us! The End Product Will Be Well Worth The Wait…“ je i dalje tu. Kada će se upgrade završiti i kako – neizvesno je. Znate kako je to sa tehnologijom… isto kao i sa životom. Možda dobiješ samo blue screen. Neizvesno, dok neko ne pobedi ili isključi struju i kaže „Marš, bre, igraću bez namere da pobedim. Igraću jer volim i želim da igram sad! Sutra me možda neće ni biti! Igram dok moje baterije traju!“
U takvoj igrici protivnik meni sam samo ja. I tebi samo ti.

Imaš li snage da obrneš igricu?




Distinct growth of populism which expands on the global scene in the last ten years, and can primarily be explained by economic and political considerations, but special attention should be paid to the media, specifically online media platforms. Internet and more networked global society provides almost unlimited freedom to use social networks and online media, and thus redefining the limits of freedom of expression.
Most of the developed societies define the frameworks of freedom of opinion and expression, as well as the communication in the media by a series of legal regulations, but when we speak about the Internet as a medium – the situation is much more complicated because of its inherent characteristics of anonymity, fluidity and openness.

Social networks and online media as a platform from which the wide variety of beliefs could be promoted with near absolute freedom, are especially suitable for political or public communication, which favors the width of the audience, mobility and constant availability of information that is interspersed with incredible speed. In relation to that, there is a question to what extent such a platform leaves space for objective reporting, detailed analysis as well as for thoughtful, balanced and constructive criticism and communication.
Supported with case studies, this paper will consider the role that online media and social networks can play in the advancement of populism and promoting the type of communication that characterizes populist way of thinking and expression in Serbia political scene. It seems that the only safe rule of online media engagement at constant acquisition and sharing of information is the one that should enable the greatest ‘flow’, i.e. the highest number of hits and “shares”.
The case study that has been used in the paper is the empirical analysis of the online media sample in Serbia and their reporting on the situation – “affair” in which an opposition party member of the parliament used the Twitter social network to express his inappropriate comment about the ruling party. A selected example should show the way in which the announcement of news and information on online media and social networks, as a platform of mass communication, can contribute to a wider acceptance of the populist approach in public discussions and exchange of criticism of opposing political parties.

Due to the nature of these digital platforms of communication which leaves space for set-up and giving comments on information and news in real time, the two-way impact that occurs between online media and their users must be considered. In this context, the work will reflect on the nature of the comments of analyzed online news in the analysis of case studies in order to display a more comprehensive image of the exchange of information and views with strong populist attitudes.

The role of new media in the development and rise of populism is complex but indisputable. In the last couple of decades, there were exceptional changes in the way the media and the public/political speech function whereas internet and new media influence on the ways in which we receive, seek and prosecute news and information in an increasingly important way. The audience is changing and the traditional media are facing different user needs. Such reality leads to a transition from “newspaper publishers” to “information content provider”, a quest for profit on the Internet, a growing interest in investing in the management according to the model of “integrated newsroom” through the production and delivery of news. This model of media organization aims to adapt adequately to the same requirements of the environment and thus achieve optimal results.
Here, the key factor is the perception that the interactivity with the audience/users is an inseparable part of the online media space and that such a relationship is changing the role of the media, but also the audience itself as well as those who communicate with the audience through the media.
Traditional media and their online versions, but also social networks, are the most powerful modern platform of populist ideas. Speed, wide availability and security provided by the anonymity of the Internet to a large extent – all these are instruments invaluable for publishing attitudes that are primarily characterized by unambiguous and simplified views on certain issues.
Such Internet dominance in a globally networked society seriously shakes confidence in political systems, and the nature of the “network” is transmitted to all spheres of society. Types of civic engagement, level of trust in political institutions/systems, as well as the relationship that is created between them – varies from one society to another, and here we come/go back to a space that allows the development of populism and populist discourse.


[Full article is available in Serbian language here]



Family council

At the age of 11, somewhere back in 1984, I wrote an application to increase the allowance to Tatomirović family council, which consisted of mom, dad and me. Inflation had eaten away my budget and I acted as an equal member of the council of each family. The request had an appropriate date, a stamp, as well as an appropriate facsimile next to my signature. A couple of years before that, the family council had decided to motivate me with such a gift, because my mom was in hospital, and I was pretty terrified of her absence, or, even more, of the time that I spent with my dad, so I wanted to formalize my requests, pleas, feelings and desires. By facsimile. To my family. To my home council.

My parents, being afraid that I will become a spoiled only child, got me involved in all discussions, resolving dilemmas, decisions about buying cars, furniture, about travel, about family budget… I had a right to say that I think they are wrong, that someone has made a mistake. I had a right to characterize grandma’s actions as wrong, but also to point out to my dad that it is his mom and that he may be very similar to the grandmother, and so may I. I had a right to raise my hand and rebuff a decision concerning the savings and the purpose of the budget.

We had our ups and downs, Dad’s infrequent stays at home, my mother’s mind and her sensibility, all in one package. We had a tough time when my dad wanted to take another woman into our home because why would any Muslim be better than him, so he has only one, and they have four. There was also hard time because of my grandfather, who had written his will 19 times. The family council has analyzed and perceived each of the stones on our way of life and resolved in some way, no matter how hard it was. Together. There was also hard time with my other grandfather, my mother’s father, who suddenly fell ill and quickly passed away. Hard times with my mother’s illness seemed like a space diagnosis and completely confused both herself and us around her so much that only a few years later we realized what actually lupus is, when we sat down, and, as always, tried to consider all aspects of each “external enemy”. And when my mom shot at dad, because, as she put it, she was fed up with his ideas, our little family home was in session to analyze that act.

At 24 years of age, I left our home. Our little family council did not work well that year, I quit the role in the family and left. No decision, decree, open or diplomatic threat was relevant. At 25, I got married … at 34, I got divorced because I was not able to establish a new family council. At 37, I tried again … and I failed. It has always been Russia and America, opposing sides, lack of support and trust. Always some attitudes, suspicion, accusations and compromises, although I cannot say that there was no love. But, there never was a family Council.

Today, at 43 years of age, I am not asking for much. I am asking for a family council again.

I am looking for love. Confidence. I am looking for a best friend. I am looking for commitment. I am looking for balls on both sides. I am looking for understanding. Everything on both sides. I am not looking for the cold war. Diplomacy. Compromises and lex specialises. I do not want double standards. I do not want paranoia. I do not want to indecision. Selfishness. Egoism. Fear without cause. Fears with cause. I do not want that at all.

I just want a family council. Not more or less than an ordinary family council which considers everything from all sides and makes decisions. It can do even without any facsimiles. Signed with a simple emotion and a sense of belonging. With a feeling of confidence. Just as the family council was usual back in 1984 when I asked for the increased allowance which was seriously eaten away by inflation … And If I had not got it, I would have felt good, because then I, so little, knew that next time everything will be okay … because family council will always find a way so that everything is okay. With decision. With sense. Sensitivity. CONFIDENCE. .. as the only facsimile that is important.

Kućni savet

Sa 11 godina, negde davne 1984., pisala sam kućnom savetu porodice Tatomirović, koju su činili mama, tata i ja, molbu za povećanje džeparca. Inflacija je nagrizala moj budžet i ja sam delovala kao svaki ravnopravan član kućnog saveta. Zahtev je imao uredan datum, udaren pečatom datumarom, kao i uredni faksimil pored mog potpisa. Kućni savet je par godina ranije odlučio da me motiviše takvim poklonom, jer je mama bila u bolnici, a ja prilično preplašena njenim odsustvom, ili, više, vremenom koje sam provodila sa tatom, pa sam želela da formalizujem svoje zahteve, molbe, osećanja i htenja. Faksimilom. Svojoj porodici. Svom kućnom savetu.

Moji roditelji su me, plašeći se da ne postanem razmažena jedinica, uključivali u sve rasprave, rešavanje dilema, odluke oko kupovine auta, nameštaja, oko putovanja, oko kućnog budžeta… Ja sam imala pravo da kažem da mislim da nisu u pravu, da je neko pogrešio. Imala sam pravo da okarakterišem babine postupke kao loše, ali i da napomenem tati da je to njegova mama i da je, moguće, i on vrlo sličan, a onda i ja, babi. Imala sam pravo da dignem ruku i oborim odluku vezanu za štednju i namenu budžeta.

Imali smo uspone, padove, tatine retke boravke kod kuće, mamin razum i njenu osećajnost, sve u paketu. Imali smo teška vremena kada je tata želeo da dovede u kuću još jednu ženu, jer zašto je bilo koji Musliman bolji od njega, pa on ima samo jednu, a oni i po četiri. Teška vremena i sa dedom, koji je 19 puta pisao testament. Kućni savet je svaki od kamenja na tom našem putu života analizirao, sagledavao i, koliko god teško bilo, rešavao na neki način. Zajednički. Naišla su bolna vremena sa drugim dedom, maminim ocem, koji se iznenada razboleo i brzo nas napustio. Bolna vremena sa maminom bolešću koja je izgledala kao svemirska dijagnoza i potpuno zbunila i nju samu i nas oko nje, da smo tek posle nekoliko godina shvatili šta je to lupus ustvari, kada smo seli i, kao i uvek, pokušali da razmotrimo sve aspekte svakog “spoljnog neprijatelja”. I kad je mama pucala na tatu, jer joj je, kako je rekla, „dokurčio“ sa njegovim idejama, naš mali kućni savet je zasedao da analizira taj čin.

Sa 24 godine sam otišla od kuće. Naš mali kućni savet nije najbolje radio te godine, ja sam dala ostavku na ulogu u porodici i otišla. Nikakve odluke, dekreti, otvorene ili diplomatske pretnje nisu bile bitne. Sa 25 sam se udala… sa 34 razvela, …jer nisam uspela da oformim novi kućni savet. Sa 37 sam pokušala ponovo… i nisam uspela. Uvek su to bili Rusija i Amerika, suprotstavljene strane, manjak podrške i poverenja. Uvek neki stavovi, podozrenja, optužbe i kompromisi, iako ne mogu da kažem da nije bilo i ljubavi. Ali, kućnog saveta nikad.

Danas, sa svoje 43 ne tražim mnogo. Opet tražim samo kućni savet.
Tražim ljubav. Poverenje. Tražim najboljeg druga. Tražim odlučnost. Tražim muda na obe strane. Tražim razumevanje. Sve na obe strane. Ne tražim hladni rat. Nikakvu diplomatiju. Nikakve kompromise i lex specialise. Ne želim dvostruke standarde. Ne želim paranoju. Ne želim neodlučnost. Sebičluk. Egoizam. Strahove bez povoda. Strahove sa povodom. Nikako to ne želim.
Želim samo kućni savet. Ni manje ni više nego običan kućni savet koji razmatra sve sa svih strana i donosi odluke. Može i bez faksimila. Potpisano običnom emocijom i osećajem pripadnosti. Osećajem poverenja. Kao što je bio običan i onaj kućni savet 1984., kada sam tražila povećanje džeparca kog je ozbiljno nagrizala inflacija… I da ga nisam dobila, osećala bih se dobro, jer bih i tada, tako mala, znala da će sledeći put sve biti u redu… jer će kućni savet uvek naći način da bude sve u redu. Odlukom. Razumom. Osećajnošću. POVERENJEM…kao jedinim faksimilom koji je važan.




Svakodnevni život danas za većinu ljudi podrazumeva sveobuhvatnu upotrebu savremenih tehnologija, komunikacije u digitalnom svetu, kao i deljenje informacija i sadržaja u realnom vremenu putem velikog broja društvenih mreža. Mobilni – pametni (eng. smart) telefoni su gotovo non-stop uz nas, a njihova inicijalna, primarna, funkcija – razgovor telefonom – sve češće ustupa prostor drugim vidovima onlajn (eng. online: na vezi, na internetu) komunikacije.

Na jednoj od poslednjih konferencija na temu umetnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, Markus Romer (orig. Marcus Romer), glumac i režiser, istakao je da dok je radiju trebalo 38 godina od svog osnivanja do dostigne 50 miliona korisnika, televiziji 13 godina, Fejsbuk (orig. Facebook) je ostvario isti uspeh u samo dve godine. To je pokazatelj koliko je budućnost komuniciranja zasnovanog na informacionoj tehnologiji neizvesna, jer su mogućnosti nemerljive, a brzina razvoja nepoznata. (Tatomirović T., „Virtuelno komuniciranje u budućnosti: upotreba i zloupotreba”, CM Časopis za upravljanje komuniciranjem, 7/2008, 103-112.)

Ako samo i površno posmatramo reklame za mobilne telefone primetićemo da retko koja prikazuje ljude dok razgovaraju. Većina reklama sadrži scene sa mladim, nasmejanim korisnicima, koji snimaju zabavne fotografije, najčešće selfi (eng. selfie: fotografija autoportret), namenjene deljenju na društvenim mrežama.

Korišćenje savremenih tehnologija u svim aspektima života neminovno utiče i na to kako posmatramo i doživljavamo svet i ljude oko sebe, kao i na koji način vidimo sebe u okruženju. Fotografije drugih, a sve više i nas samih, kao portreti i autoportreti koje pravimo sa do sada nezabeleženom lakoćom – omogućavaju nam alati koji više nisu privilegija malog broja ljudi, već masovno sredstvo za komunikaciju.

Spoj najnovijih tehnoloških rešenja i društvenih mreža ponudio je platformu gde autoportret dobija svoju omasovljenu verziju u vidu selfija, a njegova vidljivost i rasprostranjenost postaje pomognuta deljenjem informacija u realnom vremenu.

Mišljenja se razlikuju oko toga da li je selfi samo odraz narcisoidnosti, ili može predstavljati i proces samoistraživanja, ili dubljih potreba da se kroz slike – fotografije, odraze nas samih, komunicira sa drugim ljudima. U tom kontekstu ovaj rad se bavi i pitanjem da li kroz selfi njihovi autori prvenstveno žele sebe da „nametnu“ pogledima drugih, ili im je bitna i komunikacija koja se iz takve interakcije može razviti.

U odnosu na ova pitanja rad analizira zaključke objavljene 2015. godine, u Međunarodnom žurnalu za komunikaciju br. 9, do kojih su, istražujući potencijalni značaj selfija, došla dva tima naučnika – Dr. Dejvid Nemer i Dr. Guo Frimen (orig. Freeman), i Dr. Tereza Senft (orig. Theresa Senft) i Dr. Nensi Bejm (orig. Nancy Baym), kao i stavove autora tradicionalnih autoportreta poput Fride Kalo (orig. Kahlo) i Endija Vorhola (orig. Andy Warhol). Ovim pitanjem se bavila i Dr. Pamela Ratlidž (orig. Rutledge), stručnjak za pitanja odnosa psihologije i medijskih tehnologija u okviru svog rada objavljenog na portalu „Psihologija danas“ (Psychology Today.com, Rutledge, 2013.).

Takođe, praćenjem heštega #selfie na društvenoj mreži Tviter (eng. Twitter), u periodu četiri nedelje, i to od 11.08.2016. do 07.09.2016. godine (https://www.tvitni.com/campaign/at3PJ/mxh9Nv4,2016.), obezbeđena je kvantitativna analiza, odnosno uvid u podatke o broju korisnika, u ovom slučaju Tviter društvene mreže, koji su tokom nasumično odabranog perioda, na neki način bili angažovani u onlajn aktivnostima koje su se odnosile na digitalne autoportrete, odnosno selfije. Time želimo da pokažemo da rasprostranjenost fenomena, koji mada ne novitet u ljudskoj želji za (samo)izražavanjem, svakako dobija sasvim nove dimenzije zahvaljujući savremenim tehnologijama i novim medijima.

Cilj ovog rada je i da potvrdi hipotezu da selfi, kao forma komunikacije autoportretom, suštinski nije novina, već fenomen nastao kao rezultat tehnološkog razvoja, kao i da pokuša da objasni svrhu autoportretisanja tj. fenomena selfija.


Selfi i slikarski autoportret kao njegova preteča

Ljudi su oduvek imali potrebu da se pokažu drugima, ali i samima sebi, pa su tako prvi poznati autoportreti nastajali uporedo sa usavršavanjem procesa proizvodnje ogledala u vreme renesanse. Sve do XIX veka, najčešće su ih stvarali samo slikari poput pionira autoportretisanja, Albrehta Direra (orig. Albrecht Dürer) (1471-1528).

Razvoj fotoaparata i fotografije omogućava nešto većem broju ljudi da sami sebe ovekoveče, naravno uz trošak i vreme koji su bili vezani za razvijanje filma. Prvi poznati fotografski autoportret napravio je Robert Kornelijus (orig. Cornellius) 1839. godine (www.petapixel.com, 2014) [1].

Digitalni fotoaparati i internet olakšali su još većem broju ljudi da u kratkom vremenskom periodu sa drugima podele momente koje su sami zabeležili. Potom XXI vek donosi pametne mobilne telefone sa prednjom kamerom (Ajfon 4 (orig. iPhone) pušten je u prodaju 2010. godine), kao i društvene mreže fokusirane na foto i video sadržaj kao što su Instagram, Snepčet (orig. Snapchat), Fejsbuk, Jutjub (orig. YouTube) i druge.


U svom proglašenju reči „selfi“ za „reč 2013. godine“, Oksfordski rečnik je naveo da je razlog za njeno proglašenje baš te godine taj što ona od trenutka kada je prvi put upotrebljena 2002. na jednom onlajn forumu, zaključno sa 2012. nije stekla širu popularnost – ali da je zato doživela enormnu ekspanziju 2013. godine. Analizirajući učestalost korišćenja ove reči, Oksfordski rečnik navodi da je ona upotrebljavana čak 17.000% više u 2013. nego u prethodnoj godini.

Reč „selfi“ je uvršćen u Oksfordski rečnik, sa definicijom: ˝Fotografija samog sebe, tipično snimljena sa pametnim mobilnim telefonom ili veb (orig. web) kamerom i postavljena na sajt društvene mreže˝.[2] (Oxford University Press, 2013)

Da bismo mogli da napravimo paralelu između selfija i tradicionalnog autoportreta, neophodno je da uzmemo u obzir i definicije reči „autoportret“: ˝Portret samog sebe koga napravi umetnik˝[3] i reči „portret“: ˝Slika, crtež, fotografija, gravura osobe – naročito ona koja prikazuje samo lice ili glavu i ramena˝[4] (Oxford Dictionaries). Odavde se može zaključiti da je jedina razlika između selfija i tradicionalnog autoportreta u tome što prvi ne mora napraviti poznati umetnik, već bilo koja osoba, koja pri tome može postati i poznata nakon što selfi podeli na društvenoj mreži.

Povlačenje paralela između selfija i autoportreta u kontekstu umetničkih analiza i vrednovanja nije nešto čime se ovaj rad bavi. Druga vrsta paralela će biti razmatrana i odnosi se na suštinu onoga što stoji i u jednoj i u drugoj formi auto-portretisanja, a to je komunikacija sa posmatračem.

Rasprostranjenost i popularnost selfija svakako može biti povezana sa masovnom dostupnošću tehnologija i platforma koje ih omogućavaju, ali postoji i drugi aspekt, onaj koji se odnosi na ljudske potrebe i želje. Većina ljudi vidi i doživljava sebe kroz odnos sa drugima, preko onoga kako ih drugi vide.

Potreba da prikažemo sebe drugima na određen način, i da tako učestvujemo u kreiranju percepcije o tome ko smo mi, leži i u osnovi starijih verzija (auto)portreta. Tokom ljudske istorije slikarski, vajarski ili klesarski materijal nisu uvek bili lako i široko dostupni, a oni koji su mogli da priušte sredstva i talenat za izradu umetničkih dela tražili bi i izradu svojih portreta, prvenstveno kao vid dokumentovanja, “ovekovečenja”, statusa. Selfi zahvaljujući tehnološkim rešenjima isključuje “posrednika” (umetnika koji bi napravio portret), ali ne i potrebu da nešto kažemo, poručimo, kroz prikaz, sliku nas samih.



Prošlost i uticaj tehnologije na razvoj rasprostranjenosti autoportreta

Koliki je značaj selfija u društvenom i kulturološkom smislu, i da li je njegova velika prisutnost doprinela boljoj komunikaciji među ljudima – pitanja su kojima se bavio i Međunarodni žurnal za komunikacije br. 9, iz 2015. U njemu je implicirano da selfi podstiče odnose, komunikaciju među ljudima koji ih dele, komentarišu ili lajkuju (eng. like) – i da samim tim može služiti i za prenošenje dubljih poruka. (Međunarodni žurnal za komunikacije br. 9, Uvod, 2015)

Ovaj opis, koji za razliku od Oksfordskog rečnika navodi i interakciju među ljudima, a ne samo čin postavljanja fotografije na društvenu mrežu, dopunjen je i objašnjenjem da je interakcija omogućena posredstvom tehnološki faktora. Selfi postoji zahvaljujući mobilnim telefonima, kompjuterima, internetu. Upravo je tehnologija zaslužna za to što će original selfija, koji je u realnom vremenu napravljen i prvi put podeljen – postati deo infrastrukture digitalnog prostora – i samim tim nadživeti trenutak i mesto svog stvaranja. (Međunarodni žurnal za komunikacije br. 9, Uvod, 2015)

Sa kulturološkog aspekta, selfi može doprineti boljem razumevanju različitih kultura, njihovih tradicija, prihvatanju ili neprihvatanju različitih pojava i stavova. Detaljnijim praćenjem onlajn trendova možemo doći i do zaključaka da li su i na koji način određen stav/poruka, izraženi kroz selfi, prihvaćeni od strane ljudi različitih polova, uzrasta, ekonomskih staleža, boja kože, religija… Ukratko, selfi može pomoći širenju nekog mišljenja i ubrzati diskusiju o njemu.

Po pitanju toga da je selfi fenomen koji na društvo prvenstveno utiče pozitivno (podstičući komunikaciju i razmene mišljenja) ili negativno (otuđujući nas i povlađujući našoj narcisoidnosti ili objektivizaciji), mišljenja se razlikuju.

Dr. Dejvid Nemer i Dr. Guo Frimen sa Univerziteta Indijana, u članku pod naslovom ˝Davanje moći marginalizovanima: razmišljanje o selfijima u siromašnim predgrađima Brazila˝, (Međunarodni žurnal za komunikacije br. 9, Nemer i Frimen, 2015.) navode da su istražujući fenomen selfija u brazilskim favelama došli do zaključka da mladi koji u njima žive selfije koriste ˝…da bi govorili o nasilju u svojoj oblasti, da dokumentuju svoje živote i da obaveste svoje roditelje da su bezbedni tokom dana˝.[5] Oni selfije postavljaju na društvene mreže kao vid ostvarenja slobode govora, međusobnog povezivanja, deljenja informacija koje mogu biti i od životne važnosti. Samim tim, selfije dobija na težini i postaje snažno oruđe za iskazivanje socijalnih i ličnih stavova i problema, kao i sredstvo putem koga mladi u favelama dokumentuju svoj život. (Medjunarodni žurnal za komunikacije br. 9, Nemer i Frimen, ˝Davanje moći marginalizovanima: razmišljanje o selfijima u siromašnim predgrađima Brazila˝, 2015)


Dokumentovanje ličnih životnih situacija, statusa, kao i uticaja širih društvenih dešavanja na pojedinca može se pronaći i u autoportretima slavnih slikara.

Jednim od najznačajnijih autoportretista smatra se i Rembrant van Rejn (orig. Rembrandt van Rijn) (1606-1669). Za života je napravio skoro 100 autoportreta, ali ga najvećim ne čini toliko brojnost koliko vernost autoportreta. Slikao je sebe mladog, starog, siromašnog, bogatog, ozbiljnog, nasmejanog… Analizirao je i sebe, i svoje životne uspone i padove – trudeći se da ih što vernije dokumentuje.

Posmatrajući njegova dela, najčešće se prepozanju tri faze stvaranja autoportreta, od kojih je svaka oslikavala situaciju u kojoj se nalazio. Njegovi rani autoportreti ostavljaju utisak svežine, ljubopitljivosti, kreativnosti, kao i želje da samog sebe podvrgne eksperimentu i istraživanju. Zatim je usledila životna faza u kojoj je bio priznat, poznat, cenjen i bogat. Autoportreti iz ovog perioda odišu dostojanstvom, mada izgleda kao da su izgubili na neposrednosti koja je krasila prethodni period. Pred kraj života, osiromašeni Rembrant se vraća neposrednijem i introspektivnijem stilu autoportretisanja.

Ilustracije preuzete sa web stranice: http://www.artrepublic.com/

Iako su Rembrantova dela, poput Noćne straže i brojnih portreta savremenika, među najpoznatijim slikarskim radovima toga perioda, autoportreti se izdvajaju po svom širem značaju. Istoričar umetnosti Džejms Hol (orig. James Hall) čak smatra da: “Na neki način autoportreti su ono što Rembranta čini poznatim više nego njegova umetnost. Kopije njegovih ranih autoportreta su razaslate na sve strane, tako da svi znaju kako je izgledao čak i ako nikada nisu videli još jedan rad od Rembranta” (Hall, 2014)[6]

I dok je Rembrant nastojao da sebe prikaže što vernije – kako u duhovnom, tako i u fizičkom smislu – neki drugi veliki autoportretisti iz kasnijih epoha su fizičku realnost zamenjivali maštom i alegorijom, ili je uprošćavali – ujedno se trudeći da autoportret prvenstveno dočara njihovo duhovno stanje.

Među njima je i Vinsent van Gog (orig. Vincent van Gogh) (1853-1890), autor više od 30 autoportreta. U svom pismu sestri, van Gog je napisao: “Ja sam u potrazi za dubljom sličnošću od one koju dobije fotograf”.

Svom bratu je pisao: “…da je teško poznavati sebe. Ali nije lako ni slikati sebe. Portreti koje je naslikao Rembrant su više od pogleda na prirodu, oni su više kao otkrovenje.”[7]

Frida Kalo (1907-1954) je svoju duševnu i fizičku bol predstavljala prenaglašeno slikajući svoje slomljeno telo. Često ostajući sama i vezana za krevet, Kalo je izjavila: “Slikam sebe zato što sam često sama i zato što sam model koga najbolje poznajem.” [8]

Ova rečenica u mnogome može objasniti i poriv za pravljenjem selfija. Ljudi sami sebe ipak najbolje poznaju, stoga nije neobično što sami sebe biraju za modele koje prikazuju, i istražuju. Iza selfija, dakle, može stajati i dublja želja za samoistraživanjem, a ne isključivo puka taština, narcisoidnost ili sklonost samo-objektivizaciji.


U već pomenutom Međunarodnom žurnalu za komunikacije br. 9 – Dr. Tereza Senft i Dr. Nensi Bejm protive se generalizovanom mnjenju o selfijima kao sigurnom pokazatelju narcisoidnosti i taštine.

Većina mladih ljudi ima manju potrebu za privatnošću od ljudi starijih generacija, te stoga i prave više selfija, i aktivniji su na društvenim mrežama. Njihovi selfiji mogu biti odraz taštine, ali ne uvek – a u obzir se mora uzeti i činjenica da selfije prave i političari kako bi preneli neki stav, poznate ličnosti kako bi se približile fanovima, obični ljudi koji žele nekog da nasmeju (Medjunarodni žurnal za komunikacije br. 9, Senft i Bejm, 2015.).

Baveći se mogućom vezom između snimanja selfija i niskog samopouzdanja, zavisnosti i narcisoidnosti, autorke tvrde da „…do danas nismo videli ni jedno recenzirano delo naučne literature koje ubedljivo dokazuje da su pravljenje selfia i mentalne bolesti u korelaciji.“ [9]

Drugim rečima, selfije u većini slučajeva ne možemo povezati sa razvojem mentalnih bolesti i željom da se drugima nametnemo, već sa potrebom da se sa drugim ljudima povežemo, komuniciramo i prenesemo im neku poruku.

O uticaju selfija na svakodnevni život, na sajtu „Psihologija danas“ pisala je i Dr. Pamela Ratlidž: ˝Ljudi su društvene životinje, upravljaju se potrebom da budu povezani i cenjeni u društvu. Svi mi želimo da budemo cenjeni, poštovani, i uključeni u grupe koje su nam bitne.˝[10] U tim grupama moguće je izraziti svoj stav, svoju pripadost, svoj umetnički dar. Selfie može da pomogne drugima da nas analiziraju i bolje upoznaju kroz veliki broj fotografija. Može biti sredstvo u obezbeđivanju prihvatanja od strane onih do čijeg nam je mišljenja stalo, ili podsticaj na samoanalizu. Uz selfie, moguće je dobiti ili izgubiti pristalice i fanove, moguće je biti ono što jesi i u stvarnom životu, ili igrati neku ulogu. (www.psychologytoday.com, Rutledge, 2013.)

Ni u kontekstu kreiranja uloga i različitih persona, selfie ne odstupa previše od takvog vida komuniciranja primenjivanog u umetnosti ranijeg perioda.

Pop-art umetnik Endi Vorhol (1928-1987) nije imao želju da sebe predstavlja realistično, ni u fizičkom ni u psihičkom smislu. “Ko želi istinu? Tome služi šou biznis – da dokaže da se ne računa ono šta si, već to što oni misle da jesi”, napisao je Vorhol 1980.[11]


Pravljenje tradicionalnih portreta u prošlosti, a danas digitalnih autoportreta – selfija – svakako ne pruža argumente za izjednačavanje ova dva procesa. Međutim, prostor za analiziranje sličnosti nalazimo u komunikaciji i interakciji koja je svesno ili ne inicirana u odnosu autora i posmatrača. Savremene tehnologije i globalna umreženost su u tom smislu sredstvo koje ovakvu vrstu komunikacije čine masovnijom i preobražavaju je u svojevrsni fenomen.

U kojoj meri je fenomen selfija rasprostranjen, i koji doseg ima, može nam pokazati i kvantitativna analiza heštega #selfie na Tviteru (urađena putem servisa www.Tvitni.com). Hešteg (eng. hashtag) ili simbol tarabe “#” je do pre samo jedne decenije označavao samo termin koji se odnosi na telefone ili je označavao samo pojam „povisilica“ u muzičkoj oblasti. Sve ove percepcije su se u međuvremenu promenile, a ovaj jednostavan simbol danas predstavlja jedan od osnovnih alata za komunikaciju i prerastao je u fenomen popularne kulture, bez koga komunikacija na onlajn kanalima gotovo da više nije ni moguća, a sve više se širi i u komunikaciji van društvenih mreža[12].

Analiza heštega je rađena tokom četiri sedmice (period 11.08.2016. – 07.09.2016. god.)[13]. Istraživanje je pokazalo da je ukupan broj originalnih tvitova sa heštegom #selfie iznosio 199.629, dok je zajedno sa retvitovima (eng. retweet: ponavljanje, citiranje tvitova) taj broj porastao na 291.717. Takođe, 147.584 ljudi je aktivnosti sa heštega #selfie u ovom periodu označilo kao sadržaj koji im se dopada (lajk).

Pomenuti tvitovi, retvitovi i lajkovi potiču od 152.733 korisnika Tvitera.

Međutim, kada se uzmu u obzir i svi pratioci korisnika (eng. potential reach) – dolazimo do izuzetnog podatka – tokom nepune četiri sedmice bilo ih je čak 547.697.200. Više od pola milijarde ljudi bilo na neki način uključeno u onlajn aktivnosti vezane za hešteg #selfie.

S obzirom da je analiza rađena samo na jednoj društvenoj mreži, bez uzimanja u obzir medija poput Instagrama, Fejsbuka ili Snepčeta (primarno namenjenih deljenju fotografija i video sadržaja) – jasno je da su mobilne tehnologije i društvene mreže odigrale glavnu ulogu u pretvaranju selfija u globalni društveni fenomen.



Tradicionalni i digitalni autoportreti u suštini nastaju kao proizvodi iste težnje – da zabeleže trenutak iz nečijeg života, i da ga ponude na uvid i analizu drugima. Na taj način, autoportret, kao i selfi, otvaraju mogućnost stvaranja odnosa i komunikacije između autora i posmatrača.

U slučaju selfija razmatranja njihove vrednosti može odabrati negativan pristup i tumačiti masovnost ovog trenda kao odraz sveobuhvatne krize društva. Međutim, ugao posmatranja može biti i nalik stavovima koje je iznela Dr Pamela Ratlidž (Psychology Today – Selfies: Narcissism or Self-Exploration?, Rutlidge, 2013), gde je jasno da postoje i potencijalni konstruktivni i pozitivni aspekti kreiranja i deljenja selfija. Samoanaliza i razumevanje sopstvenog identiteta se značajno mogu unaprediti transparentnom i otvorenom komunikacijom sa drugima, gde videti sebe i očima drugih može pomoći u rastu i razvoju ličnosti.

Rezultat analize zastupljenosti heštega #selfie na Tviteru govori mnogo o potencijalnoj moći ovog fenomena. Putem njega se velikom broju ljudi može preneti neka informacija, sugerisati nešto – ili ispitati javno mnjenje. Drugim rečima, prava snaga selfija ne leži u samopromociji, već promociji neke ideje – i povezivanju ljudi.

Ostaje da se prati kako će ovaj vid interakcije napredovati, odnosno kako će sve brži razvoj tehnologije i sve veća digitalna umreženost uticati na komunikacije i razmenu predstava koje imamo jedni o drugima i samima sebi.

Rembrant je imao talenta i vremena da svoj život dokumentuje na slikarskom platnu. Većina ljudi danas nema ni jedan od ova dva preduslova – ali imaju prednju kameru na pametnom mobilnom telefonu, i neverovatan broj ljudi sa kojima potencijalno mogu da stupe u kontakt preko društvenih mreža, da im prezentuju neku ideju i da sagledaju sebe – kroz njihove oči, i sopstvenu fotografiju.



Lista literature


  1. Hall, James (2014), The Self Portrait: A Cultural History, Thames & Hudson
  2. Tatomirović, Tanja (2008), Virtuelno komuniciranje u budućnosti: upotreba i zloupotreba, CM Časopis za upravljanje komuniciranjem br.7
  3. Tatomirović, Tanja (2015), Hešteg kao fenomen popularne kulture, FDU Beograd, Seminarski rad
  4. Warhol, Andy (1980) Popism, Harcourt Brace Jovanovich


Web dokumenti

  1. Art History Archive (2007) Moffat, Charles: The Life of Frida Kahlo, http://www.arthistoryarchive.com/arthistory/surrealism/Frida-Kahlo.html (02.09.2016.)
  2. Art Republic (2014) Selfies and the History of Self Portraiture, http://www.artrepublic.com/articles/475-selfies-and-the-history-of-self-portraiture.html/hešteg #sthash.OcIB6Rx7.dpuf (02.09.2016.)
  3. International Journal of Communication (2015) Nemer & Freeman: Empowering the Marginalized: Rethinking Selfies in the Slums of Brazil, http://ijoc.org/index.php/ijoc/article/view/3155/1403   (03.09.2016.)
  4. International Journal of Communication (2015) Senft & Baym: What Does the Selfie Say? Investigating a Global Phenomenon http://ijoc.org/index.php/ijoc/article/view/3244/1394 (03.09.2016.)
  5. Oxford Dictionaries, http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/portraithešteg #portrait__3 (06.09.2016.)
  6. Oxford Dictionaries, http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/self-portrait (06.09.2016.)
  7. Oxford University Press (2013) The Oxford Dictionaries Word of the Year 2013,http://blog.oxforddictionaries.com/press-releases/oxford-dictionaries-word-of-the-year-2013/ (01.09.2016.)
  8. Peta Pixel ( 2013) Becker, Dejvid: Pioneering Photographer Robert Cornelius Credited With World’s First Selfie c. 1839, http://petapixel.com/2013/12/05/pioneering-photographer-robert-cornelius-credited-worlds-first-selfie/ (01.09.2016.)
  9. Psychology Today (2013) Rutledge, Pamela: Selfies: Narcissism or Self_Exploration? https://www.psychologytoday.com/blog/positively-media/201304/selfies-narcissism-or-self-exploration (04.09.2016.)
  10. Tvitni.com (2016) https://www.tvitni.com/campaign/at3PJ/mxh9Nv4 (01.09.2016.)[1] Peta Pixel ( 2013) Becker, Dejvid: Pioneering Photographer Robert Cornelius Credited With World’s First Selfie c. 1839, http://petapixel.com/2013/12/05/pioneering-photographer-robert-cornelius-credited-worlds-first-selfie/ (01.09.2016.)
    [2] Oxford University Press (2013) The Oxford Dictionaries Word of the Year 2013,  http://blog.oxforddictionaries.com/press-releases/oxford-dictionaries-word-of-the-year-2013/ (01.09.2016.)
    [3] Oxford Dictionaries, http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/self-portrait (06.09.2016.)
    [4] Oxford Dictionaries, http://www.oxforddictionaries.com/definition/english/portraithashtag #portrait__3 (06.09.2016.)
    [5] International Journal of Communication (2015) Nemer & Freeman: Empowering the Marginalized: Rethinking Selfies in the Slums of Brazil, http://ijoc.org/index.php/ijoc/article/view/3155/1403 (03.09.2016.)
    [6] Hall, James (2014) The Self Portrait: A Cultural History, Thames & Hudson
    [7] Art Republic (2014) Selfies and the History of Self Portraiture, http://www.artrepublic.com/articles/475-selfies-and-the-history-of-self-portraiture.html/haštag #sthash.OcIB6Rx7.dpuf (02.09.2016.)
    [8] Art History Archive (2007) Moffat, Charles: The Life of Frida Kahlo, http://www.arthistoryarchive.com/arthistory/surrealism/Frida-Kahlo.html (02.09.2016.)
    [9] International Journal of Communication (2015) Senft & Baym: What Does the Selfie Say? Investigating a Global Phenomenon http://ijoc.org/index.php/ijoc/article/view/3244/1394 (03.09.2016.)
    [10] Psychology Today (2013) Rutledge, Pamela: haštag #Selfies: Narcissism or Self_Exploration? https://www.psychologytoday.com/blog/positively-media/201304/selfies-narcissism-or-self-exploration (04.09.2016.)
    [11] Warhol, Andy (1980) Popism, Harcourt Brace Jovanovich
    [12] Tatomirović, Tanja (2015), Hešteg kao fenomen popularne kulture, FDU, Seminarski rad
    [13] Tvitni.com (2006) https://www.tvitni.com/campaign/at3PJ/mxh9Nv4 (07.09.2016.)


1 2 3 6
Go to Top