Tag archive

vaspitanje

Tears should not be inherited… (Suze ne treba naslediti…)

in MY BLOG

ENGLISH:

Child that I do not have … I admit that, despite all the troubles in my life, I often think about why, how, whether … what kind of a parent I would be?
Since my twenties, I have been asked why I do not have a child. Is it just me? Yes, certainly. But the problem is not in my body, or even in my head. I just do not have a child. My mom always used to say that in my case, as with many people, it goes “from the center”, but I control “the center” badly, … I might have one someday, it is said that women now give birth to children till the age of 45. Maybe I will adopt one. Maybe I will take a little gipsy kid from streets, as I now collect abandoned animals. I do not know. But I know that being a parent is not an easy role … and that a parent has to protect you from a hornet in a meadow.I grew up with my mom and dad, but most of the time I spent with my aunt, my mother’s sister, who is still being asked: “How is your elder daughter?”, even though she has only one child, 9 years younger than me … My mom worked in what later became the Emergency Center, my dad used to work in the police, and I belonged to them between daytime and night-duty work, travels, driving me from Belgrade, where we lived, to Pančevo, where mom’s family lived … over the summer at Pelješac at my grandfather’s, where I was taken to by different people.

Today, I am 42, mom has been gone for a little more than 4 months, and my dad will soon turn 67.
These days, I am pondering about myself and my own essence, deeply affected by various emotions, I am also reading various letters, pictures, documents … and I came across the letters to my parents. Since I was 24, when I left their home in shorts and slippers with a wallet in my hand, slamming the door, until recently we would not speak for 3, 4, or even 6 months during the year. Those were minor things, sometimes even bigger than that but our explosive characters would not let things turn out other way. Hornets flew across the meadow which I used to cross barefoot as a child, and my dad used to say it was good for me to learn to defend myself.
Nowadays, I am prone to idealize them. My parents. Because mom is gone, and my father was left alone with me in this world. Have I ever been disappointed in them and has it made me a better or worse person? Yes, I have. I have been disappointed, as they have probably been disappointed in me, too… but it hurts children more than it hurts adults. Adults find an explanation, children take pain through life.

When you are a child and the world is one large field which you are running across, tripping over stones, running away from a dandelion you are afraid of, you live without the presence of people who gave birth to you or made you, you are a net for butterflies … into which sometimes, even often, an uninvited hornet flies. You expect your parents to kill hornets … and that does not always happen. And the field that you are running across and tripping over stones turns into a vast field full of hornets and large stones, and on the top of a rock is one of your parents who nods and says: “Get stronger. Nobody has ever fondled me either. “… and then you turn 42, being thankful because they made you stronger, taught you … but the same place where I was stung by the hornet still hurts. And the tears flow. Because when I close my eyes, I feel my mom only when she is moving the fringes from my forehead. And we are silent.

If I had a child (just as I do not have one), I would never let myself disappoint him/her, I would rather swallow a hornet … Maybe it is an unattainable ideal in life, I may be unrealistic, perhaps because I do not have a child, but it hurts when I see and understand that people make children stronger, for higher goals, reasons explicable only to them, that they cannot make the slightest sacrifice for a creature that is their body and soul, that they let children look upon them as gods, and they behave just like average people … Life makes you strong enough, the parents’ role is to be the ideal role model, pride, to cuddle and keep promises.

If I had a child (just as I do not have one), he/she could rely on me. As much as it is difficult, impossible, childish, unjustified for me…
It is wonderful to be an adult and feel that support, even when you do not have a physical support any more.
It is not wonderful to be a grown-up and suffer for a piece of parental love.
If I had a child (just as I do not have one), he/she would be a person who would not write letters to his/her parents in which one of the main sentences would be: “I feel like an orphan.”
If I had one someday, one way or another, he/she would never be disappointed in me. Because tears should not be inherited.

Note: This post does not refer specifically to me and my parents or people and their parents familiar to me. Post was created just like brooding over coffee. That is what blogs are for, aren’t they? 🙂

 

SERBIAN:

Dete koje nemam… priznajem da često razmišljam, pored svih peripetija u životu, o tome zašto, kako, da li,… kakav bih roditelj bila?

Od moje 20 i neke pitaju me zašto nemam dete. Da li je problem u meni? Jeste, sigurno. Ali, nije u telu, a ni u glavi. Prosto nemam dete. Mama je govorila da to kod mene, kao i kod mnogih, ide “iz centrale”, ali centralu slabo kontrolišem,… Možda ću ga jednom imati, kažu da žene sada rađaju i do 45. Možda ću ga usvojiti. Možda ću uzeti ciganče sa ulice, kao što sada skupljam napuštene životinje. Ne znam. Ali znam da biti roditelj nije jednostavna uloga… i da roditelj mora da te zaštiti od stršljena na livadi.

Odrasla sam sa mamom i tatom, ali sam veći deo provela sa tetkom, maminom sestrom, koju i danas pitaju “Kako ti je starija ćerka?” iako ima samo jedno dete, mlađe 9 godina od mene… Mama je radila u preteči Urgentnog centra, tata u policiji, pa sam im pripadala između dnevnih i noćnih dežurstava, putovanja, prebacujući me iz Beograda gde smo živeli, u Pančevo, gde su živeli mamini…, preko letovanja na Pelješcu kod dede, gde me je vodio kako je ko stigao.

Danas, imam 42. Mame nema nešto više od 4 meseca, a tata ima još malo pa 67.

Vrtim se ovih dana oko same sebe i svoje suštine, enormno pogođena raznim emocijama, prebiram isto tako razna pisma, slike, dokumenta… pa nailazim na moja pisma roditeljima. Dešavalo se, počevši od moje 24. godine, kada sam u šortsu i papučama, sa novčanikom u ruci, otišla od njih zalupivši vrata, pa sve do skoro, da nismo pričali po 3, 4, pa i 6 meseci u toku godine. Bile su to minorne stvari, ponekad i veće od toga, ali eksplozivni karakteri nisu dali da bude drugačije. Stršljeni su leteli po livadi po kojoj sam kao dete hodala bosa, a tata je govorio da je dobro da naučim da se branim sama.

Danas sam sklona da ih idealizujem. Roditelje. Jer mame više nema, a tata je ostao sam sa mnom na ovom svetu. Da li sam ikada bila razočarana u njih i da li je od mene to napravilo boljeg ili goreg čoveka? Da, jesam. Bila sam razočarana, kao i oni, verovatno, u mene,… ali decu to više boli nego odrasle. Odrasli nađu objašnjenje, deca bol ponesu kroz život.

Kada si mali i svet ti je jedna velika poljana kojom trčiš, saplićeš se o kamenčiće, bežiš od maslačka kog se plašiš, živiš bez prisustva onih koji su te rodili ili napravili, ti si jedna mreža za leptire… u koju ponekad, pa i često, upadne nezvani stršljen. Očekuješ da stršljena ubije tvoj roditelj… a to se ne desi uvek. I tvoja poljana od poljane kojom trčiš i saplićeš se o kamenčiće, postaje nepregledno polje puno stršljena i velikog kamenja, a na vrhu neke stene stoji tvoj roditelj koji klima glavom i kaže “Čeliči se. Ni mene niko nije mazio.” … i onda napuniš 42, zahvalan si što su te očeličili, naučili,…ali te boli i dalje ono mesto gde te je izujedao stršljen. I suze teku same. Zato kad zažmurim mamu osetim samo kako mi sklanja šiške sa čela. I ćutimo.

Da imam dete, kao što ga nemam, ne bih nikada dozvolila da ga razočaram, pre bih progutala stršljena… Možda je to ideal neostvariv u životu, možda sam nerealna, možda baš zato nemam dete, ali me boli kada vidim i shvatim da ljudi čeliče decu, zarad viših ciljeva, razloga samo njima objašnjivim, kada ne podnose ni najmanju žrtvu za stvorenje koje je njihova duša i telo, kada dozvole da deca gledaju u njih kao u bogove, a oni se ponašaju samo kao prosečni ljudi… Život dovoljno čeliči, uloga roditelja je da bude ideal, uzor, ponos, da mazi i ispunjava obećanja.

Da imam dete, kao što ga nemam, ono bi na mene moglo da se osloni. Koliko god to meni bilo teško, neizvodljivo, detinjasto, neopravdano…

Divno je biti odrastao čovek i osećati taj neki oslonac, čak i kada ga više fizički nemaš.

Nije divno biti odrastao čovek i patiti za mrvom roditeljske ljubavi.

Da imam dete, kao što ga nemam, ono bi bilo čovek koji ne bi pisao pisma svojim roditeljima u kojima bi jedna od glavnih rečenica bila “osećam se kao siroče”.
Ako ga budem jednom imala, ovako ili onako, neće biti nikada razočarano u mene. Jer, suze ne treba naslediti.

Napomena: Ovaj post ne odnosi se konkretno na mene i moje roditelje ili poznate mi osobe i njihove roditelje. Post je nastao samo kao razmišljanje uz kafu. Za to služe blogovi, zar ne? 🙂

 

“Morava, koliko je sati!?”

in MY BLOG

Persona sam koja ne pamti i ne voli viceve… Znam nekih par o Zemuncima (valjda zato što sam tamo išla u srednju školu), znam par o plavušama (logično, jer sam godinama plavuša) i znam par o policajcima. Sećate se onog „Zašto se biju četiri pandura kada ulaze u kola? Pa, bore se za mesto do prozora.“? Ili onog „Zašto idu dvojica ulicom? Jedan zna ćirilicu, a drugi latinicu!“ …? Od danas, smejem se samo na Zemunce i na plavuše…

„Dobro veče, baba Dragice. Da li možete da utišate televizor? Znate, tata noćas radi „od nule“.  – bila je rečenica koju sam bar dva puta nedeljno deklamovala ispred komšinicinih vrata sa 6 i 7 godina. Tata, koji je sa 22-23 odlučio da napusti industriju poljoprivrednih mašina „Zmaj“, počeo je, pre nego što sam se ja rodila, da radi u policiji. Onako uporan kakav je i danas sa svojih 66 godina, dogurao je tada od najnižeg stepenika do saobraćajne policije. Radio je često noćnu („od nule“), na Ibarskoj magistrali, na autoputu ka Nišu, u međuvremenu polažući ispite na tadašnjoj Višoj školi unutrašnjih poslova… Gledala sam ga ogromnih očiju kada mi je pričao kako mu je Turčin pritisnuo prste vratima, a razjarena Turkinja ga čupala i grebala jer ih je zaustavio zbog prekoračenja brzine dok su pokušavali da što brže stignu iz Nemačke u rodni kraj i usput izgurali drugi auto sa puta… Nisam htela da slušam tužne priče kako su izvlačili mrtve iz smrskanih automobila čiji su vozači zaspali ili kako su spasavali decu iz kola u plamenu… Neko ko ima samo 7 godina smatrao je da njegov otac radi najteži posao na svetu.

Nekoliko godina kasnije, kada sam se odvažila da od njega naučim da pucam iz pištolja, lovačke puške, vazdušne puške, negde na livadi bez igde ikoga, svog oca posmatrala sam i dalje kao heroja iz filma koji juri kolima da uhvati razbojnike… Nisam bila mnogo daleko. Tata je, u međuvremenu, završio Višu i počeo da radi „u civilu“. To nije značilo da neće raditi „od nule“… zapravo sam počela sve ređe da ga viđam, a nismo živeli ne znam koliko i kako bolje. Upisao je fakultet… stvari su izgledale za mrvicu bolje, dobili smo i lep stan, ali sam njega viđala jako retko. I dalje sam smatrala da radi najteži posao na svetu. Imao je tada divnu kancelariju koja se, zajedno sa ostatkom zgrade, istopila u bombardovanju 1999. godine.

Čuvala sam telefonski imenik u koji sam, umesto imena osoba, upisivala imena mesta i hotela. Hotel ovaj, hotel onaj,… najviše Niš, Dimitrovgrad, Bujanovac, Preševo. Tata je bio šef grupe za suzbijanje krijumčarenja i falsifikata u tadašnjem Republičkom SUP-u… tada smo imali samo fiksne telefone i samo sam preko hotela mogla da ga nađem ili preko centrale u Kneza Miloša, pa na lokal negde “u Nedođiji”… „Tebe ni Šiptarima u Velikom Trnovcu ne bih mogao da prodam. Ti bi preskočila zid ili bi me zvali da me mole da te uzmem nazad.“, šalio se često…

Kada sam upisala srednju školu, tata se skoro potpuno preselio u Prištinu. Kada želim da pričam sa tatom, ja zovem hotel „Grand“ u Prištini…i pričam sa tatom ako je tu… ako ne, čekam vikend da dođe kući. Ponekad čujem da je uhapšen neko ko je, na primer, organizovao laboratoriju za proizvodnju narkotika, pa kažem „Aha, to je onaj debeli!“, sećajući se fotografija koje sam razgledala kada ih je tata sređivao.

Iako potpuno posvećen poslu, sa najvišim ocenama u radu, negde sredinom 1990. godine napisao je tadašnjem ministru da želi da ode iz službe zbog „negativne kadrovske selekcije“… Vremena su bila takva da su ga pustili, jer nije bio “prilagodljiv”… i danas, kada je on u penziji koja mu je, kao i svima, smanjena zbog „ušteda“ (!), vremena su i dalje takva…uz fine-tuning koje je donelo vreme i “iskustvo”…

Juče sam, primorana nekim administrativnim stvarima, morala da odem u Policijsku upravu Pančevo. Trebalo mi je uverenje o neosuđivanosti i takve neke stvari koje neko traži da mi ubacio u neku od mojih profesionalnih fascikli negde… Znajući koliko to može da potraje, a znajući kako nemam ni malo vremena da se time bavim, kontaktirala sam Policijsku upravu i, preko poznanika, iako su policajci u štrajku, a zbog hitnosti te moje potrebe, dobila obaveštenje da je uverenje danas gotovo i da ga mogu podići u pisarnici.

Pisarnica.
Zastala je negde u 1965. godini ili neznatno kasnije. Podsetila me je na stanicu policije na autoputu gde je tata nekada radio, a gde mi je, kao detetu od 7 godina, bilo sve novo, veliko i kao iz filma. Danas nisam bila dete, ništa nije bilo novo, ali je sve bilo kao iz filma…
Poslali su me na drugi sprat, u „odeljenje za analitiku, tehniku…i crknute paukove“. Popela sam se mračnim stepeništem do drugog sprata, čekajući da se iz mraka pojavi žandarm iz perioda posle Prvog svetskog rata sa nakalaisanim brkovima i da me pita „Mala, čija si ti?“ (misleći na prezime). Mračni hodnik me je odveo do drugog sprata, staklenih dvokrilnih vrata, ofucanog natpisa službe. Braon vrata ofarbana kada je, ako je, neki ministar nekada, sredinom osamdesetih, dolazio u posetu; otvorena vrata kancelarija sa nameštajem koji bi, da je u boljem stanju, bio tretiran kao antikvitet; tepisi bez potke; zavese bez boje…; mrak i glasovi iz mraka, iza nekog ormana za registratore… Na kraju hodnika mali sto; fotelja iz koje se zadimio oblak prašine kada sam na nju spustila svoju, uvek pretešku, torbu i fina sredovečna dama koja me je ljubazno zamolila da potpišem prijem uverenja, upravo na tom klimavom stočiću koji je, čini mi se, moja generacija, ali sam ja u znatno boljem stanju…
PU Pančevo
Pitam se ako me neko ubije da li će čovek odavde, iz ove kancelarije na kojoj piše „tehnika“, doći da uzme tri dlake i četiri otiska… i da li bi zapravo moj kraj, u takvom nekom Agata Kristi slučaju, bio baš ovde, u ovoj kancelariji bez boje, iza nekog ormana sa registratorima, pored zavese kojoj nedostaje jedna strana?

Srce mi je lupalo kao ludo, bila sam potpuno zbunjena, setila sam se tate… setila sam se kada je jedno veče došao slomljene ruke; setila sam se kada smo mama i ja plakale jer nismo znale gde je; setila sam se koliko mu je puta glava bila u torbi; setila sam se i kako sam obožavala sa zgrabim njegovu radio-stanicu, kada ih donese u paru, i iz kupatila ga pitam „Morava, koliko je sati?“… i kako sam obično bezobrazna prema policajcima kada mi, obično puni sebe, kažu „Vozili ste 140!“, a ja, isto tako nadmeno, kažem „Izvinite, to nije tačno, vozila sam 145.“ i … izašla sam iz te zgrade prilično unezverena i odvezla se ka Beogradu. Teško sam disala, ali nisam bila više sigurna da li je zbog bronhitisa sa kojim se već danima borim ili zbog osećaja da niko ne investira u ljude, a od ljudi očekuje mnogo…; da ljudi rade pomoću štapa i kanapa; da su ti ljudi u nedostojnim sobama uložili svoje vreme da završe neku školu, da rade posao koji vole; da štedimo na pogrešnim mestima; da je negativna kadrovska selekcija (gore pomenuta) trend još od vremena… prvog… da je tata dobro znao zašto mi je 1992. zabranio da se upišem u Višu školu unutrašnjih poslova, iako mi je to bio (i ostao) životni san.

Ne znam kako vi, ali ja od te iste policije iz te iste gore opisane sobe sa tepihom bez potke i zavesom bez boje, nemam pravo da očekujem da me odbrani od bilo čega. Nemam pravo ni da ih trpam sve u isti koš “svi oni uzimaju pare”, niti da ih krivim ako to zaista rade. Sve po savesti.
Verujući da smo, bar delom, još uvek ljudi, nekako se i ne bojim… Samo je pitanje  – dokle će biti takvih ljudi koji su ljudi? Jer, ovo što je ljudi preostalo, to sve „radi od nule“.

I, da – Morava, koliko je sati?

Tanja
(Bez pretenzija da bilo šta novo kažem,  sa namerom da podelim osećanja i bez namere da generalizujem stanje stvari ili otvaram Pandorinu kutiju.)

Go to Top